Flota

                                                                    Konstantin Tezeus      

     Noćas je i kuću Jakšića na južnom nagibu odnelo more.Ostrvo je utonulo možda samo jedan metar,ali i taj jedan bio je     dovoljan.Još juče je morska voda potopila dvorište Jakšića i počela da odnosi sve što se u njemu našlo.Noćas su talasi,   pojačani plimom,zahvatili i temelje kuće,podrili ih i poneli malo po malo.Negde pred zoru kuća je pala.Krov je,sačinjen od crepa i mnogobrojnih drvenih greda,otplovio kilometar-dva na pučinu,a onda potonuo.

       -Ode nam sve-reče Bogdan.Stajao je bos,teškim seljačkim šakama pokušava da obuhvati veličinu ovoga što se događalo;    zatim ih pusti da padnu.Diže pogled ka horizontu gde su prulazile flote novog sveta,brodovi celog čovečanstva.Videli su se trupovi  brodova,ali još bolje i u većem broju videla su se mnogobrojna zategnuta jedra koja su se nadimala blago ka zapadu. Sutra obasjavalo je krme i jedra sa zadnje strane.

       -Đavo da ih nosi-reče Bogdan.-Kad se mora,mora se.Takva vremena.Idemo u Kremnu.

       On se okrenu i izgaca do mesta gde je ostavio cipele i čarape.Uskoro su on i Ivanka pešačili prema selu Kremni,    asvaltiranim putem.Išli su po sredini.

       Ovde nikakvog saobraćaja nema,niti će ikad više biti,pomisli Bogdan.Osim ribljeg.Ovde će ribe mahati repom,evo ovde,    iznad ovog našeg puta.

       Na obali kod Kremne otiskivali su se čamci i splavovi onih Zlatiboraca koji nisu hteli da čekaju dalje potonuće.Čamci su bili veliki,plastični,navodno nepotopivi,dobijeni od stranaca.Ivankin muž Matija dobio je jedan takav čamac i čekao ih je.

       Popodne uđoše i otisnuše se na slane talase.Čamac je imao dvanaest mesta za sedenje,od čega šest za veslače,tri s leve i   tri s desne strane.Veslali su muškarci,naravno.U čamcu ih je bilo petnaestoro jer su imali i troje dece.Veslalo se bez mnogo žurbe,bez pesme i radosti,čak i bez razgovira.Kilometar-dva prema pučini,ka jugu i njihova putanja se ukrsti sa putanjom jednog   od brodova nove svetske flote.Odatle im počeše mahati da će ih primiti.

       Brod je imao trtp,staklenastog izgleda,u obliku gigantske boce koka-kole.Probijao se grlićem i zatvaračem napred.   Bogdan oceni da je ta nakaza od broda dugačka bar dve stotine metara.Sa gornje strane bila je paluba,uzana i prepuna ljudi.Iz palube je virilo sedam visokih,vitkih jarbola;najniži je držao tri jedra,a najviši pet.Sva su jedra imala oblik televizijskog ekrana i na svakom su se smenjivale slike iz snova,osmehnuta i namrštena lica,točkovi,otkočeni pištolji,eksplozije,sumnjive žene obnaženih  udova,ponekad prizor Indijanaca-s perjanicama-na konjima,antičkih dvokolica ili svemirskih kapsula.Ovde na otvorenom moru talasi su bili mnogo jači,čamac se bacakao i voda je povremeno zaoljuskivala u njega,pa je Bogdan prionuo na veslanje.Nije imao mnogo vremena da gleda.

        -Baš se pitam šta ovo znači-reče Jovan škiljeći u uputstvo za upotrebu čamca.-Piše da je nepotopiv "if ju ken get d'voter out".

        Neki se u čamcu nasmejaše.

        Kroz nekoliko minuta prišli su brodu u obliku boce i zaveslali paralelno sa njim,sad iz sve snage.Trebalo je bar nekoliko trenutaka držati brzinu,ali i jednako rastojanje,dok im oni sa palube dobace konopac a zatim i lestve.bogdanu su od napora pucale ruke,a i leđa.Da sam ovako zapinjao na svom,možda ne bi potonulo,pomisli on.

        Uskoro je konopac svetloružičaste boje,sa plovkom i kukom na kraju,pljusnuo na talase kraj njih.Nekoliko minuta    kasnije popeli su se svi u brod,a čamac je otkačen da potone.Na palubi su ih dočekali svakojake galamdžije i mešetari, prodavci žvaka i različitih vrsta krpica i hrane,hrane,hrane,na stotine vrsta hrane.

        U opštoj nervozi i žurbi Zlatiborci su bili kao ostrvce sporosti i nerazumevanja.Svako se nadvikivao sa svakim,oko njih,ali   niko na njihovom jeziku.Ali,nađe se tu jedan brodski oficir koji ih povede dole,u jednu tesnu i tamnu prostiriju.Tu je bio žrvanj   koji su vredno okretali neki ljudi raznih rasa.Tu su svi morali skinuti sve sa sebe i ubaciti u žrvanj,staru odeću,razne predmete,   donetu hranu,poneku knjigu(čak i Ivanka primerak Biblije),kape,značke i sve drugo što su imali,a za uzvrat su dobili sve novo,    šarene havajske gaće,kinesku hranu,bugarske diskete,španski sapun,nigeriske banane,nova imena i nove uspomene.Tako opremljeni počeše da se razilaze po spratovima broda i po palubi,da uče novi jezik i postaju neko drugi.

        Niko se i ne osvrnu da pogleda ostrvo koje je na horizontu,iza njih,tonulo.